Uskrsnuće koje Vatikan nije naručio – film koji je preživio više cenzora nego svećenika
Ken Russell je 1971. snimio film o gradu koji je izgubio razum. Institucije koje je prozivao odgovorile
su mu na isti način na koji Loudun odgovara Grandieru: rezom, šutnjom i vatrom.
Loudun je grad u kojem moral nije pitanje savjesti nego oružje. Svećenik Grandier nije svetac, i film to zna: raskalašen je, drzak i neugodan. Ali nije ni đavolji štićenik. Njegov stvarni grijeh je što stoji na putu moći koja želi srušiti zidine grada. Zato mu treba pronaći drugi grijeh, onaj koji će zapaliti svijet. Sestra
Jeanne, opsjednuta njime, pruža točno tu iskru, i kad se jednom rasplamsa, više nitko ne pita je li istina. Pita se samo tko će sljedeći gorjeti.
Jeanne nije zlikovka, i to je najneugodnije u filmu. Žena zatvorena u samostanu, potisnuta, ponižena, čija se želja pretvori u optužbu jer je nema kamo drugamo staviti. A onda dođu muškarci s ovlastima i u njezinoj histeriji pronađu savršeno oružje. Njezina bol ih ne zanima, zanima ih što se s njom može.
Svaka moralna panika ima takvu osobu u središtu: onu čiju je patnju netko drugi preuzeo i upotrijebio. Sve što Loudun osuđuje, osuđuje kroz tijelo. Seks je grijeh, požuda je grijeh, samozadovoljavanje je grijeh, i upravo ta zabrana pretvara tijelo u najučinkovitije oružje. Što je želja više ušutkana, to je opasnija, a tko drži vlast nad stidom, drži vlast nad čovjekom. Film to ne prešućuje nego prikazuje, razuzdano, perverzno, gotovo nepodnošljivo otvoreno.
I tu Russell upada u vlastitu zamku: gdje je granica između razotkrivanja represije i njezine eksploatacije? Kad kamera pokazuje redovnice u transu, razgolićene i histerične, optužuje li ona onoga tko ih je zatvorio ili uživa u istom prizoru kao i oni koji ih progone? Možda je oboje, a to je i najiskrenije što može reći o društvu koje o seksu govori ili šapatom ili vikom, a rijetko običnim glasom.
Religija i seks u The Devils nisu dvije teme, nego jedna. Onaj tko određuje što je grijeh, određuje i tko smije biti kažnjen. Zato su najglasniji čuvari čistoće u Loudunu ujedno i oni najzaokupljeniji prljavštinom. Egzorcisti vode ritual u kojem je tijelo redovnica jedino što ih zanima, a „iskorjenjivanje đavla“ gotovo je neodvojivo od gledanja. Hipokrizija nije nuspojava sustava, ona je njegov pogon.
I nije ostala u 17. stoljeću. I dalje živimo u društvima u kojima se o tuđem tijelu, tuđoj želji i tuđoj intimi glasno odlučuje u ime morala, dok se moralni autoritet godinama koristi kao štit za one koji su taj moral prvi prekršili. Svaka institucija koja drži monopol nad pojmom grijeha mora na kraju birati: zaštititi ljude ili zaštititi sebe. Loudun je odabrao. Većina nas bi znala odgovor i prije nego što film počne.
Zato se The Devils danas gleda kao dokumentarac. Moralna panika ne traži počinitelje, traži prikladne žrtve. Pogledajmo oko sebe: afere koje se godinama guraju pod tepih, imena koja se u pravom trenutku nađu izvan dosega, dosjei koji ostanu zatvoreni jer bi otvoreni zapalili previše ljudi. Loudun spaljuje onoga tko smeta, a ne onoga tko je kriv. Danas je obrnuto: krivi su dobro zaštićeni, a histerija se baca na one koje nitko ne brani. Isti mehanizam, samo s okrenutim predznakom.
Moralna panika danas ne treba ni drva za lomaču. Dovoljan je feed, par sati, snimka bez konteksta i zaključak koji je netko pripremio unaprijed. Svatko je i inkvizitor i publika, a najgore je što većina to radi iskreno, uvjerena da brani dobro. Panika uvijek misli da je pravda. Loudunu je trebao egzorcist, nama treba samo hashtag.
Russellov Loudun je usto vizualno lud. Derek Jarman ga je napravio kao bijelu, sterilnu, gotovo futurističku scenografiju, a unutar nje ljudi vrište, gmižu, ruše se. Čisti prostor u kojem se događa prljavo, kao ured u kojem se potpisuje smaknuće. Ništa na svijetu nije toliko uredno koliko pogubljenje koje je sustav odobrio.
A kadar koji ostaje: Grandier, krvav, s krunom na glavi kao Isus, a pred njegovim nogama kleči Vanessa Redgrave, žena koja je pokrenula cijelu lavinu. Progoniteljica pred mučenikom, i obje strane znaju što je učinjeno. Russell ne mora ništa objašnjavati, slika je optužnica. Religija je izgradila svoju ikonografiju i okrenula je protiv vlastitog čovjeka.
I naposljetku, sam film. Warner ga je izrezao, cenzura ga je gušila desetljećima, a s obzirom na to da je sada, nakon 55 godina, ponovno u kinima u restauriranoj verziji, napokon možemo vidjeti ono što nam je dugo bilo uskraćeno. Film o tome kako institucije uništavaju neugodnog čovjeka doživio je istu sudbinu od institucija koje je prozivao. Ne postoji bolja potvrda da je pogodio.
★★★★★
TEKST POTPISALA SARA TODOROVIĆ